Tri užičke profesorke istorije, Snežana Nedeljković (Tehnička škola „Radoje Ljubičić”), Vesna Lučić (Gimnazija) i Dušica Ilić (Osnovna škola „Stari grad”), članice Društva istoričara Užica, primorale su svoje sugrađane da se zamisle nad greškama koje su činili i njihovi preci i oni: izvanrednim dokumentarnim filmom o znamenitim Užičanima s kraja 19. i s početka 20. vijeka, zajedno sa svojim učenicima koji su se pokazali kao izvanredni naratori i saradnici, upozorile da je zadnji čas da se okanimo čudne navike svojstvene srpskom narodu da lako, i prebrzo, zaboravlja svoje znamenite zemljake. Svaku dokumentarnu filmsku priču o ovoj trojici znamenitih Užičana autorike završavaju u stilu: Jeste, oni su zaista zadužili srpstvo, svoje zemljake, Užičane, i svoj kraj, ali zašto nema njihovih spomen-obilježja, spomen-soba i, makar, spomen-ploča. Sve se svelo na nazive ulica uz koje, naravno, na početku ulice i ne piše ko su i šta su oni pa nam se događa da ljudi licitiraju – jesu li to, možda, fudbaleri domaće Slobode ili prvoborci iz Drugog svetskog rata.
Filmovi o trojici uglednih Užičana, narodnom tribunu, poslaniku, ratniku, državniku proti Milanu Đuriću, istaknutom privredniku Mališi Atanackoviću, takođe poslaniku, jednom od najzaslužnijih za gradnju prve hidroelektrane u Evropi po Teslinom principu, i najmlađem akademiku u istoriji Srpske akademije nauka, predsjedniku Srpske vlade i ministru prosvjete, čuvenom filologu i profesoru Ljubomiru Stojanoviću, prikazani su u okviru projekta Društva istoričara Užica koji ima za cilj rehabilitaciju neopravdano zapostavljenih. Brojnim prisustvom Užičani su, očigledno, pokazali spremnost da podrže ovaj značajan projekat. A razlozi za to postoje: rijetko je koji kraj u Srbiji, kao užički, tokom protekla dva vijeka imao toliko znamenitih ličnosti.
– Ovim dokumentarnim filmom, koji će služiti kao nastavno sredstvo u školama, želimo da uputimo učenike ne u to šta znači biti poznat i popularan, već šta znači biti znamenit. Cilj nam je, takođe, da shvate da akademske titule ne donose samo zvanje već i obaveze. Ja lično vjerujem da među našom djecom koja su nam pomagala u realizaciji filma ima i onih koji će jednog dana slijediti puteve naših predaka i biti naš ponos – zaključila je profesorka Snežana Nedeljković.
Iako im to, vjerovatno, nije u opisu posla, tri Užičanke su, mora se to priznati, uložile ogroman napor i trud da, zajedno sa svojim đacima, naprave ovaj i tehnički i edukativno vrlo kvalitetan film. Za razliku od prote Milana Đurića (1844–1917), nosioca 20 ordena, medalja i spomenica kome je istovremenom izložbom u Jokanovića kući u Užicu, u organizaciji Narodnog muzeja obilježena stogodišnjica smrti, i za razliku od akademika, političara i istaknutog filologa Ljubomira Stojanovića (1860–1930), koji je u poslednje vrijeme često spominjan u medijima zbog rušenja njegove rodne kuće za koje ipak zna nešto veći, ali nedovoljan broj Užičana, o Mališi Atanackoviću se dosad malo govorilo. Najviše podataka o njegovom životu i radu objavljeno je u knjizi-monografiji „85 godina Tekstilnog zavoda ‘Cveta Dabić’”, štampanoj 1985. godine, autori su bili vrsni istoričari Aleksandar Kale Spasojević, Miodrag Gluščević i Đorđe Pilčević, i sada, u dokumentarnom filmu čiji su autori tri užičke profesorke.
Ne treba, svakako, zaboraviti ni uspješan pokušaj dvoje mladih užičkih umjetnika – Sanje Cvetić i Bobana Lazića, o čemu smo pisali – da na prostoru srušene pošte u Užicu oslikaju portrete istaknutih Užičana, jedinog srpskog „oskarovca” scenariste Stiva Tešića, književnika Milutina Uskokovića, istaknute umjetnice Marije Mage Magazinović, fudbalskog virtuoza Srba Stamenkovića, Ljubomira Stojanovića i Mališe Atanackovića.
Mališa Atanacković (1860–1919) je poznati užički industrijalac, predsjednik opštine užičke i narodni poslanik. Utemeljivač je Akcionarske tkačke radionice, prvog industrijskog preduzeća u Užicu. Posebno se angažovao na izgradnji hidrocentrale na Đetinji po Teslinim principima, puštene u rad na Ilindan 1900. godine, kao izvora pogonske snage za proizvodnju u Akcionarskoj tkačkoj radionici i elektrifikaciju Užica. Njega je – kako je tada, dok su se vodili razgovori o neophodnosti gradnje hidrocentrale, rekao predstavnik Vlade Srbije – sreća dovela u Užice. Hoće li se i ovaj film posrećiti, pa da nas podstakne da saznajemo više o svojim znamenitim zemljacima?
Ono što raduje, tri profesorke istorije su najavile da će nastaviti svoj poduhvat novim dokumentarnim filmovima o znamenitim ličnostima iz Užica.
S. Tijanić